PODUZETNIK GORAN ŠTROK O PROMJENI POIMANJA VRHUNSKOG ODMORA: 'Priroda nam poručuje da je vrijeme za turizam novog doba'

Goran Štrok automobilistički as, sudjelovao je u vanjskotrgovinskim, telekomunikacijskim i privatnim medijskim poslovima, upravljao je naftnim platformama, prodavao petrokemijska postrojenja i upravljao vrhunskim hotelima diljem svijeta

U kakvu su odnosu energija, poslovno iskustvo, dob i pokretanje novih poslovnih pothvata?

Stvaralačka energija golemi je pokretač. Ako vas je priroda njome nagradila i još k tome imate viziju kako je iskoristiti, sretan ste čovjek. Energiju nosite u sebi i ona, kao i vizija, nije nužno vezana uz dob. Bez obzira na godinu moje proizvodnje, još se osjećam mlado u srcu. Vodim bogat, ispunjen život. Pritom ponajprije mislim na putovanja, druženja s mnogim ljudima, pokretanje novih poslova, iskustvo… Svaki kvalitetan čovjek i razgovor s njime obogatili su me te na mene prenijeli dio svoje energije i iskustva pa, kada sve to spojite, mora nastati neki novi proizvod. Spoj energije i vizije u mladim danima vodio me kad sam se bavio sportom, kao i kada smo se Renata i ja u potrazi za novim izazovom krajem sedamdesetih uputili u Englesku, pa i kada smo se nakon 42 godine vratili u Zagreb. Vizije se mijenjaju, ali na temelju vlastitog iskustva najbolje stvarate novu vrijednost.

Izvor: Robert Gašpert

Što vam je pritom najvažnije?

Odnos s ljudima. U jednom trenutku imali smo 14 hotela i 1000 zaposlenika, razvili smo priče u Windsoru, Dubrovniku, Rijeci, Škotskoj, na Sejšelima te utjecali na njihov društveno-ekonomski razvoj. Za svaki od njih imali smo određenu viziju, ali temelj je uvijek bio isti – pokušati biti najbolji. Ljudi cijene takve pokušaje. Naš hotel u Windsoru pripremao je catering za britansku kraljicu na njezinu dvoru, gdje smo razgovarali i o Dubrovniku. A upravo smo u Dubrovniku napravili uspješne promjene, prvenstveno zato što je on oduvijek bio centar turizma, ali mu je nedostajala ta čežnja da bude još bolji. Doduše, s hotelom Palace bilo mi je lakše jer, kada sam ga preuzeo, u njemu je bilo dvadesetak djelatnika, a poslije smo došli do 350 zaposlenih. Hotel je jako kompleksan sustav: radite u tri smjene svetkom i petkom, a svakom se gostu trebate posebno posvetiti i udovoljiti mu uvijek s osmijehom na licu. Prostor i osoblje svaki dan trebaju biti uglancani i uređeni, a sve počinje s vozačem koji gosta dočeka s hladnim ručnikom od eukaliptusa kako bi si u vrućim ljetnim danima po ulasku u auto mogao rashladiti lice. Kada vam vozač kaže: „Vrlo ste dobrodošli, moje ime je …, ja sam vaš vodič i vozač”, gost je već u prvoj rundi oboren. Potom ga na recepciji dočeka mlado i nasmiješeno lice koje zrači pozitivnom energijom i gost je već drugi put sretan. Zatim ga osoblje otprati do njegove sobe, pita ga je li umoran od puta i kaže mu: „Uživat ćete ovdje, dopustite da vam pokažemo vašu sobu” i već mu je treći put u kratkom roku ukazana posebna pažnja. Ako se poslije tijekom njegova boravka eventualno i potkrade kakva pogreška i on bude nezadovoljan, ja mu kao vlasnik hotela pošaljem pismo isprike, šampanjac i obećanje: „Imate moju riječ da se to neće ponoviti.” Tako počinjete graditi odnos s gostom.

Koji je vaš recept za brendiranje destinacije?

Kada smo surađivali sa Sarajevo Film Festivalom, počeli su nam dolaziti zanimljivi glumci poput Kevina Spaceyja, Morgana Freemana, Johna Malkovicha i Nicka Nolteja. Ugostili smo i poznate svjetske umjetnike, političare, predsjednike, vlasnike najpoznatijih tvrtki na svijetu… Dočekivali smo ih na ulazu u hotel, a puno smo ih puta Renata i ja brodom odvezli u Kobaš kod Luke na ručak, što je za njih bio nevjerojatan doživljaj jer ih nitko nije gnjavio, sjedili su na drvenim klupama i jeli najbolju hranu na svijetu. Glumac Kevin Spacey u Palace je s velikim društvom došao proslaviti 50. rođendan, a u Londonu nas je pozvao na divnu večeru. Bio sam svjestan da će svi ti gosti s vremenom zaboraviti nas i hotel u kojemu su odsjeli, ali znao sam da će se zauvijek sjećati Dubrovnika, Hrvatske i onoga što su ovdje doživjeli. Pa kada se nađu u društvu s Billom Gatesom, Billom Clintonom ili Paulom Allenom, jer je to za njih normalno, spomenut će gdje su ljetovali u i dodati: „Fantastično, morate to vidjeti!” Na taj sam način stvarao menadžment cijele destinacije i dopuštam si slobodu s vremenskim odmakom reći da smo u Dubrovniku popločali put za pet zvjezdica. Drugima smo nametali standard. Kada smo u hotelu otvorili prvi sushi bar, svi su rekli da sam lud. Sada ih ima posvuda. Gradu sam bio savjetovao da pet, šest najboljih lokala na Stradunu ponude besplatno Chanelu, Hermèsu i sličnim brendovima kako bi naši gosti, koji su već tada plaćali visoku cijenu soba, i u gradu imali gdje potrošiti novac kao što to mogu u Porto Cervu.

Kada ste grupaciju Jadranski luksuzni hoteli 2012. godine prodali obitelji Lukšić, jeste li mislili da ćete se jednog dana upustiti u novi hotelijerski izazov?

Dolaskom krize cijela je naša priča stala i mogao sam ili pronaći velikog partnera ili zatvoriti jedno lijepo poglavlje svog života. Tada mi je bilo 65 godina, kupio sam si novi brod i plovio Jadranom. To sam, doduše, radio cijeli život. Uvijek sam govorio da je bolje obalu gledati s mora, pa makar i s madraca na napuhavanje, nego stalno biti na kopnu. Nakon nekoliko mjeseci shvatio sam da još imam snage i energije koju bih morao nekamo usmjeriti. Razmišljao sam o marinama, a onda sam negdje vidio oglas za zemlju u Lovincu i otišao je pogledati. Lika je uvijek nekako bila prisutna u mom životu, moji prijatelji Duško Ljuština i Rade Šerbedžija su Ličani, a nažalost kao i mnogi drugi ljudi, u mlađim danima kroz nju bih samo projurio na putu do mora. Zapravo, malotko se zaustavi kako bi pogledao Velebit, tu čudesnu planinu. Lovinac je deset kilometara udaljen od autoceste pa ste za najviše 50 minuta u zadarskoj zračnoj luci, do mora u Novigradu možete stići za 25 minuta, a okruženi ste nacionalnim parkovima Velebitom i Paklenicom, kanjonom Zrmanje… Kada sam prije dvije godine prvi put brodom uplovio u Zrmanju i zaputio se do Obrovca, ostao sam bez daha od ljepote. Zamišljao sam kako bi bilo da nekog svoga gosta iz Trogira brodom dovezem do Zadra pa Zrmanjom do Obrovca, gdje ga čeka Teslin automobil i za pola sata je u svojoj vili u Lovincu. I najteži milijarder morao bi biti fasciniran ljepotom koju je vidio u samo nekoliko sati. Često kažem da je Hrvatska nacionalni park Europe u kontinuitetu; relativno je mala zemlja, a svaki je njezin kilometar prelijep. Međutim, kod nas nitko u turizmu ne razmišlja na taj način.

Izvor: Robert Gašpert

Gdje se najbolje uči kako stvoriti luksuznu destinaciju?

Imao sam mnogo učitelja. Jedan od njih bio je Adrian Zecha, osnivač svjetskog lanca Aman Resorts. Potom Soni i Eva, vrlo zanimljiv par, visokoškolovani engleski Indijac i Šveđanka koji su osnovali Soneva Resorts na Maldivima. Ipak, najviše sam naučio zahvaljujući tome što od moje 26. godine supruga i ja ozbiljno putujemo svijetom i nismo se zaustavili 45 godina. Na zidnoj karti označili smo gotovo 100 zemalja do kojih smo letjeli Jumbom i Concordeom, a od toga smo u 64 zemlje putovali svojim privatnim zrakoplovom. Iskusili smo sve vrste najboljih usluga, vidjeli kakvi su ljudi izabrani i trenirani za posao, kako funkcioniraju te što u turizmu znači intelektualna, moralna i fizička disciplina.

U posljednje vrijeme kod nas je jako popularna riječ – izvrsnost. Što bi to točno trebalo značiti u hrvatskom turizmu?

Pokušao sam svojevremeno nešto izvesti u Dubrovniku. Šefa policije zamolio sam da se njegovi policajci na kontroli putovnica barem malo nasmiju, umjesto da vas mrko pogledaju, te kažu: „Dobro došli u Hrvatsku!“ Čak i kada nekoga treba odvesti na stranu zbog kakve dodatne kontrole, sve se to može izvesti ljubaznije, da se već u prvih sekundi na našem tlu gost ne osjeća loše. Tu počinju dojam i iskustvo: od osmijeha policajca i vozača taksija, njegova opranog auta, čistog i namirisanog autobusa… I u objektu s tri zvjezdice treba postojati kodeks korektnog ponašanja. Naravno da u kupaonici neće biti Chanelov sapun, ali i Saponijin se može lijepo aranžirati. Izvrsnost je mnogo kompleksnija od olako izgovorene riječi, ona duboko zadire u odgojni svjetonazor te način ponašanja i poštovanja. Prije se taj izraz kod nas nije upotrebljavao, a otkako se veže uz sve i svašta, gubi svoju vrijednost i smisao.

Kako vidite budućnost zemlje koja svoju ekonomiju temelji na turizmu i kako će on izgledati u Hrvatskoj?

Vrlo je opasno za svaku zemlju 20 posto svog BDP-a fokusirati na samo jednu granu jer ako vam se odjednom sruši ta grana na koju ste se oslanjali – gotovi ste. Engleskoj turizam donosi manje od deset posto BDP-a, ali je ostatak industrije i proizvodnje u toj zemlji vrlo ozbiljan. Kao i Španjolcima i Talijanima koji, bez obzira na krizu, funkcioniraju upravo zahvaljujući diverzifikaciji. Mislim da će se veliki hoteli morati ozbiljno reorganizirati. Dobro je ako hotel ima velike balkone za sve sobe, da gosti mogu slobodno udisati čist zrak. No golem je problem za sve hotele, a osobito za kruzere, zajednički klimatizacijski sustav. Jer ako u jednoj sobi imate bolesnoga gosta, velika je šansa da se virus neće filtrirati nego će kroz taj sustav doći i do vas u drugoj sobi. I bez pandemije znao sam da smo došli do ruba. Priroda nas već neko vrijeme upozorava na naš odnos prema njoj. Poručuje nam: „Primitivni ste, pohlepni i zločesti. Uništili ste Amazonu i ozonski omotač, životinje koje pohlepno tamanite, zagadili ste sva mora, na Atlantiku je mrlja debljine dva metra velika kao Teksas. Onečistili ste sve rijeke i zrak, ništa niste očistili, zagadili ste zemlju i ona više ne može davati plodove kao prije…“ Nismo svjesni da sjedimo na jednoj jako lijepoj stijeni koja putuje brzinom od tisuću kilometara na sat kroz svemir i da nema druge stijene na koju možemo preskočiti. Ljudi ne mogu shvatiti da su rođeni bez ičega i da će s ovog svijeta tako i otići. Posljednji koji su mislili da sa sobom mogu ponijeti sve bili su faraoni, a onda su kradljivci došli do njihova groba i sve odnijeli. Jako je jednostavno.