Energetski stručnjak Davor Štern govori o regionalnim potezima koje bi sam napravio da je moć odlučivanja u njegovim rukama, o razlikama između naftaškog biznisa nekada i sada te vlastitim kvalitetama i poslovnim svjetonazorima
Biznismen europskog i svjetskog formata, stari roker i zagrebačka gradska figura Davor Štern nesuđeni je medicinar kojeg je život odnio u smjeru poduzetništva. Štern je vizionar i lider te jedan od najvećih znalaca u području energetike, sektoru koje je posljednjih godina, a osobito posljednjih mjeseci, u velikom fokusu kompanija, država i kontinenata, ali i tzv. malih ljudi.
Karijeru je počeo kao radnik u INA-i te u njoj prošao sve stepenice u hijerarhiji - do mjesta generalnog direktora. Tako je počeo njegov „američki san“. Prvo je živio i radio u Milanu, zatim u Rusiji koju izvrsno poznaje, a kasnije je radio i za Amerikance.
Danas je energetski konzultant, ali i počasni konzul Republike Filipini. Tu je ulogu preuzeo igrom slučaja kada je prije 27 godina na jednom poslovnom putovanju upoznao ministra vanjskih poslova te zemlje. Za tu funkciju ne prima naknadu, a konzulat je smjestio u vlastiti stan u središtu Zagreba.
Razgovarati s Davorom Šternom jednostavno je, ugodno i edukativno jer on je riznica znanja, i to ne samo o tradingu, geostrateškim odnosima, nafti ili nekretninskom biznisu, u kojem se također okušao. U karijeri je obnašao i funkciju ministra gospodarstva, na izravnu molbu predsjednika Franje Tuđmana. Crtica iz prošlosti otkriva Šternov status i u to vrijeme. Njega i njegova prijatelja Zlatka Matešu, koji je u istoj Vladi obnašao ulogu premijera, nazivali su tehno-menadžerima, dok su tadašnji „stari“ kadar, zvali polit-menadžerima.
Premda je duboko u duši roker koji je u mladosti svirao u bendovima Usamljeni, Zlatni akordi i Grupa 220, kada je riječ o biznisu, prema vlastitim riječima, tradicionalnih je pogleda i kao menadžer - konzervativan. Ipak, sklon je razmišljanju izvan okvira, a o umirovljenju, kaže, ne razmišlja. Kakav je zapravo njegov duh najbolje oslikava anegdota koju s osmijehom prepričava: „U vrijeme kad sam bio predsjednik nadzornog odbora INA-e, 2012. godine, krenule su priče da bi me zbog pozicije možda mogli pratiti mađarski ili ruski špijuni. Ja sam se na to smijao, a moja supruga Ranka je samo rekla: 'Ti ćeš se dobrano nahodati...'“ Štern je jednostavno takav: nemiran, društven, aktivan, uvijek u pokretu i nikad se ne zna gdje ćete ga naći ili zateći.
Kakvi su vaši stavovi o energetskoj situaciji danas u svijetu, u svjetlu višemjesečne krize i rata Rusije i Ukrajine?
Protivnik sam rata, smatram da se konflikti moraju rješavati mirno, diplomatskim putem i žao mi je svih stradalnika u sukobu, ovom i drugima. Gledajući na situaciju iz pozicije struke, ekonomije i politike, smatram da se i ovdje trebalo tom problemu pristupiti na drugi način. Naravno da je sve to povezano, ali diplomirao sam na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu i veliku većinu života posvetio realnom sektoru, konkretno upravo energetici, pa moj osnovni pogled ne može biti nego iz te pozicije. Zašto danas cijena energenata raste? Rekao bih da je osnovni razlog neumjerena želja za bogaćenjem sve šireg kruga ljudi koji u energetici vide ponajprije ili čak isključivo - izvor zarade. Umjesto da tržište, pa tako i cijenu energenata određuje prvenstveno ponuda i potražnja te dostupnost robe, nju određuju burze koje su svojevrsne kladionice i kocka. Stalno se nastoji kupiti jeftino, a prodati skupo. Zbog energenata se događaju državni udari, lansiraju se fake news, započinju ratovi. Moramo znati da je - da bi opstao - nafta svijetu jednostavno nužna, a još je važniji plin koji je presudan u proizvodnji plastike, lijekova itd. S političkog aspekta, koji onda utječe na ekonomiju, političko kažnjavanje Rusije zbog Ukrajine škodi svjetskoj privredi, a ponajprije i ponajviše Europi. Takvo je ponašanje zapravo viktimiziranje Europe i dugoročno će ostaviti goleme posljedice, ne samo ekonomske i političke. Naime, zastoj u proizvodnji i izvozu nafte, „ubit“ će naftne bušotine koje su na dubini od pet, osam, devet i više kilometara, a da bi ih se pokrenulo, treba mnogo vremena, dok je ponekad je restart i potpuno nemoguć. Dok se ne pronađu prave zamjenske energije, procesi o kojima govorimo trebali bi biti blaži kako ne bismo doživjeli ovakve energetske šokove. I udare po džepovima. Prema mojem mišljenju, nakaradno je uopće razgovarati o tome da se nekome ograniči pristup, proizvodnja, izvoz i kupnja nafte. To je ekonomska diverzija i nezamislivo sa stanovišta gospodarstva, ali to je koloplet velikih interesa i slabih političara koji razmišljaju na rigidan i, smatram, neprihvatljiv način.
Dakle, budućnost koja nas čeka nije baš svijetla?
Nemoguće je točno predviđati budućnost, ali perspektive mi se nimalo ne sviđaju. Slutim dugoročnu stagnaciju, recesiju, inflaciju, rast kamatnih stopa... Pravu spiralu negativne ekonomije! Dekarbonizacija o kojoj se govori ide sporo, a i nemoguće je dovesti situaciju na pozitivnu nulu. Svaki čovjek na planetu dnevno ispušta jedan kilogram CO2, a proizvodimo i toplinu od 36,7 stupnjeva. Dakle – mi smo grijaća tijela. Osim toga, budimo realni, dekarbonizacija je otežavajuća okolnost za razvoj industrije, opterećenje za države, a time i za ljude.
Kako bismo kao država mogli proaktivno djelovati da spriječimo najveće energetske probleme?
Mi kao Hrvatska nismo ni tako mali niti tako beznačajni kako to ponekad za sebe mislimo. Zapravo bismo mogli biti vrlo važni, samo kada bismo imali energetsku strategiju, koju nemamo, pogotovo za ova zahtjevna vremena. Rješenja u tom smislu trebala bi biti više ekstrovertno orijentirana, tj. razmisliti izvan kutije i uobičajenog razmišljanja – kako naše resurse najbolje staviti u funkciju. Kao prvo, trebalo bi riješiti pitanje INA-e, tj. na neki način organizirati miran razlaz. Zatim bi trebalo povući plinovod od Dugopolja do Albanije (IAP) da se spoji na plin s juga Europe i Azije. Povezati autocestu koja sada završava u Pločama i prioritetno je produljiti, tj. spojiti sve do Albanije, što bi značilo da sav kamionski promet ubuduće ide kroz Hrvatsku. Tada ne bismo imali prazne autoceste zimi. I treće, rafineriju Sisak, koja je nepovratno zatvorena, trebalo bi pretvoriti u veliku solarnu elektranu od europskog značaja. Tu se otvaraju mogućnosti za zelenu energiju i vodik itd. Naime, rafinerija Sisak zauzima prostor od oko 8 četvornih kilometara, gdje se može izgraditi mega solarna elektrana jačine 800 MW. To je veliko i jako čak i za svjetske razmjere. Kako je infrastruktura već u potpunosti pripremljena, moglo bi se, uz relativno mali trošak i u razumnom roku, izgraditi solarnu elektranu koja bi osigurala velike količine električne čiste energije za isporuku u mrežu ili za proizvodnju zelenog vodika koji je potreban Europi. Transportom tog vodika Savom i Dunavom ostvarili bi se iznimno visoki ekonomski efekti.
Dakle, vi ste, kao 'stari naftaš' pobornik obnovljivih izvora energija?
Naravno, ali samo polako i dobro osmišljeno. Treba ubrzati domaće procedure za motiviranje postupnog prelaska na solarnu, vjetro i ostalu energiju iz obnovljivih izvora.
Koja je ključna razlika između energetskog biznisa nekad i sad?
Odgovorit ću protupitanjem: gdje su nestali etika i moral?! Kad su se pojavile kriptovalute, opcije, futursi i nematerijalne trgovačke platforme i alati – sve je to utjecalo na tokove trgovine. Nekad se radilo u sustavima gdje se trgovalo fizičkim, stvarnim i realnim robama. Skraćeno rečeno: kupljeno platiš, dostaviš, isporučiš. Danas živimo u vremenima špekulantske privrede. Trguje se robama koje još nisu proizvedene po cijenama koje nisu ni argumentirane niti utemeljene. U posao se uključuju ljudi koji ne znaju posao, ali znaju špekulirati pa se sve pretvara u veliku kladionicu i kocku. Nekad su dionice tvrtki koje su dobro poslovale bile vrijedne, tj. odražavale su vrijednost tih tvrtki i roba. A danas svaki direktor/menadžer teži povećanju vrijednosti dionica svoje tvrtke kako bi on dobio veliki godišnji bonus. A iduće godine, narodski rečeno, tko živ – tko mrtav.
Kako biste opisali svoj stil upravljanja?
Konzervativan. Moj je pristup zaposlenicima bio takav da sam oduvijek cijenio svakog čovjeka koji zna, naravno prema mojem mišljenju, a onaj koji ne zna, tome nije mjesto uz mene. Osim toga, oduvijek sam težio oko sebe okupiti ljude koji znaju više od mene. To je idealna motivacija i pozitivna, smislena utakmica. Volim kolektivno razmišljanje, brainstorminge, kolegije. Volim korporacije i nisam sklon samostalnom radu jer su mi draže velike slike. U korporaciji su zaduženi ljudi i cijeli odjeli koji se bave, npr. knjigovodstvom, ljudskim resursima, nabavom, računima... Meni to ostavlja prostora i vremena za razmišljanje, ideje i nove projekte.
A kakvi ste u kriznim situacijama?
Uvijek nastojim naći novo, drukčije... Ponekad je to možda čak i egzotično ili ekscentrično rješenje. Najlošija ideja je krpanje situacije.
Gdje i u što danas ulagati novac?
Rekao bih u nekretnine i poljoprivredu. Premda je sustav subvencioniranja poljoprivrede loš i neučinkovit. Valjalo bi se ugledati na izraelski sustav zajednica proizvođača jer pojedinačni OPG-ovi s malom proizvodnjom apsolutno nemaju šanse na tržištu i teško opstaju.
Što smatrate svojim najvećim uspjesima?
Ponosan sam na vrijeme koje sam proveo na čelu INA-e, kada smo u relativno kratkom vremenu znatno povećali naftne rezerve, ali i profitabilnost – kupnjom naftnih polja Bijele noći u Sibiru te kupnjom koncesije u Siriji. Prije mog dolaska radilo se potpuno drukčije, rekao bih sve nešto „pomalo“ - putovalo se, istraživalo, pregovaralo... Bile su u igri Libija, Albanija, a ja sam odigrao riskantno, ali utemeljeno na razgovorima i prosudbama suradnika kojima sam vjerovao. Primjerice, u Siriju smo uložili milijardu dolara, ali to nam se vraćalo kao 60 milijuna dolara mjesečno. Ta su naftna polja još naše vlasništvo, ali nitko ništa ne poduzima u vezi s time. Nije zanemarivo ni što sam nakon pripravničkog staža u Ina Naftaplinu četiri godine radio u Jugoslavenskom naftovodu koji i nakon četrdeset godina funkcionira besprijekorno. Nabavljajući cijevi, crpke i izolaciju po cijelome svijetu naučio sam mnogo o trgovini, a s obzirom na to da se gradnja financirala novcem Svjetske banke i javna se nabava provodila prema striktnoj proceduri, dobio sam vrijednu lekciju kako pošteno poslovati. Uspjehom smatram i gradnju Arena Centra u Zagrebu. Premda je to bio izlet u nekretninske vode, dakle izvan moje branše. Ondje je danas mogla biti šikara, a kad prođem onuda, vidim reprezentativni trgovački centar za koji sam na račun mađarske tvrtke kupio gradilište, osmislio i izgradio s odličnim timom vrhunskih kolega. Danas je u vlasništvu južnoafričke tvrtke. S ponosom se prisjećam i danas, kad putujem prema moru, cijele akcije gradnje Arene Zagreb i Arena Centra te uživam u pogledu na novi dio Zagreba koji je nastao ni iz ničega. Volio bih da oživi i projekt „Zagreb na Savi“ koji bi Zagreb doveo do rijeke Save koristeći goleme prostore za razvoj grada kojeg danas Sava dijeli, umjesto da ga spaja. Tako bi se minimizirala opasnost od poplava, nasipi bi se pretvorili u prometnice i Zagreb više ne bi bio jedini grad u Europi koji kao da se boji svoje rijeke.
A što je s neuspjesima?
Nisam potpuno zadovoljan nekim samostalnim malim projektima u kojima nisam postigao ono što sam zamislio. To su bili moji izleti u nekretninske vode i, premda neke smatram uspješnima, kao npr. Art hotel koji će se uskoro otvoriti na uglu Petrinjske i Amruševe u Zagrebu, neki drugi su bili daleko manje uspješni. Ponajprije mislim na obnovu dubrovačkog hotela Belvedere koji već 32 godine čeka obnovu. Ja sam pokušavao devet godina. Bezuspješno. Možda će netko drugi u tome uspjeti, ali ja, eto, nisam. To sam radio u suradnji s ruskim gospodarstvenikom Viktorom Vekselbergom koji je puno dao za Hrvatsku, uključujući dovođenje izložbe Fabergéovih jaja u Dubrovnik, a sad je i on na crnoj listi kao „jedan od Putinovih oligarha“, premda se radi o poštenom poslovnom čovjeku, rođenom u Ukrajini koji sigurno nije pobornik sadašnjih događanja.
Imate li uopće vremena za sebe?
Imam ga malo jer kao počasni konzul Filipina sada imam dosta posla s obzirom na to da u Hrvatskoj trenutačno radi oko 4000 Filipinaca. A i posljednjih 13 godina sviram u bendu Superstary. Sviramo pjesme iz pedesetih i šezdesetih, a prošle smo godine usred pandemijske krize snimili i pjesmu adekvatnog naslova „Corona“. Već neko vrijeme imamo subotnje dnevne gaže u kafiću Kolding u Berislavićevoj ulici u Zagrebu pod nazivom „Afterplac party“, a ovoga ljeta imamo i mini turneju – Omiš, Zagvozd, Trilj… Baš se veselim. Najstariji smo bend nakon Rolling Stonesa, što znači da smo u odličnom društvu. Osim vremena s bendom, vrijeme volim provoditi sa svojim muškim društvom s kojim se redovito viđam i ručam u klubu Kod Draška, a uživam i u Zagorju gdje imamo kuću. Nažalost, tamo smo rijetko, ali zato ne propuštamo tradiciju nedjeljnog obiteljskog ručka kod nas. Ipak imam dvoje djece i čak petero unuka. Trebamo se okupljati. Volim Dubrovnik gdje smo imali veliki stan, ali prodao sam ga jer smo rijetko išli tamo, ali Dubrovnika se ne želim odreći pa sada tražim nešto manje.
